Arhitektonsko planiranje u Sloveniji tranzicijskog razdoblja je u posljednjih petnaest godina pod utjecajem proždrljivog kapitala, amerikanizacije, neslućenog potrošačkog zamaha i stoga općeg osiromašenja društvenih vrednota postajalo sadržajno sve ispraznije, a u pogledu izvedbi onemogućeno i pritjerano uz zid. To vrijedi naročito za veće projekte, kod kojih kapital lako prepoznaje mogućnost profita na račun kvalitete arhitektonskog djela, koje ga zanima tek u mjeri u kojoj podupire afirmaciju robne marke investitora.

Suprotni toj globalnoj pojavi su sve uspješniji mali projekti, koji su uspjeli zadržati kulturnu i umjetničku pretenziju. Njihov uspjeh krije se u činjenici da svi sudionici nastanka djela, od investitora preko arhitekta do izvođača, u radu na njima osjećaju elementarni stvaralački užitak očišćen od pohlepe za novcem i s tim povezanim pritiscima na projekt i izvedbu. Vrijeme u kojem živimo nameće nam novi paradoksalni slogan: Less money – more culture.